среда, 23. март 2016.

ODBOJKA SE IGRA I U TUNELU!

Ne znam koliko često ste ulazili u ono što se zove Sportski centar Čair. Tačnije, u ono što neki zovu HALA. Verujem da ste, ako imate veze sa odbojkom, mnogo više puta ulazili u čuvenu malu salu. Bila bi ta sala možda i svojevrsni "hram niške odbojke", kada bi Sportski centar zapravo bio centar SPORTA, a ne sajma turizma, lova i ribolova, automobila, knjiga, novogodišnjeg sajma, koncerata... a kako je godina izborna, pa... znamo već šta nas očekuje.
Ukratko, u velikoj sali SC Čair, od velikih evropskih i svetskih takmičenja više nema ništa. Zašto? To morate da pitate onog ko je odgovoran za "renoviranje" hale. Onog ko verovatno nije radio ni fizičko u školi, a dao je sebi za pravo da projektuje bezuslovnu halu. Bez dovoljnog broja sedećih mesta. Bez dovoljne visine plafona. Bez smisla u rasporedu pomoćnih prostorija. Bez sluha za potrebe sportista.
Ali, nije ta sala sada tema. Čak i od nje, postoji veći problem – mala sala. Mala sala je OGROMAN problem.
A ko od odbojkaša nije bar jednom igrao u maloj sali? Kome, kada je po prvi put čuo da treba da igra utakmicu baš tamo, nije zaigralo malo u stomaku... Ko nije pomislio kako će jednom iz te male, preći u VELIKU salu?
Koliko je samo priča ispričala ona zelena podloga koju su pre više od decenije skinuli? A koliko priča ima ovaj parket koji sada stoji u maloj sali?
Ne znam kada ste poslednji put ušli u veliku ili malu salu. Ali, iskreno, plašim se onoga što bi zidovi puni vlage i raznizan parket mogli da ispričaju sada. Plašim se da bi sledeća priča parketa počela sa: "Igrali su momci, a onda je jedan doskočio u onu rupu na sred terena..." ili "Da vidiš, baš kad je ona mala napravila upijač, daska se odvalila pored njene glave..."
A šta bi rekli oni kablovi koji vise? Možda bi se hvalili da još uvek struja iz njih nije nikog povredila ili ne daj  Bože...
A možda zapravo niko ništa ne bi ni rekao, jer niko ništa u onom tunelu i ne vidi. Da, tunelu, dobro sam rekla. Jer, danju se nešto možda i vidi. Čim mrak proviri kroz polupana prozorska stakla, nema tu više odbojke. Nema sporta. Nema smisla. Onih par fenjera kojima se plamičak gasi i onih nekoliko polupanih plafonjera koje čekaju svoju žrtvu na terenu ne daju dovoljno svetla ni da se igrači međusobno vide.
Sklona sam da verujem da naš tunel ipak ima neko svetlo na kraju. Da svi koji znamo šta ta sala znači za odbojku, možemo da se pokrenemo. Za početak, da upalimo po neku "žižicu" u svojim glavama i shvatimo da to nije pitanje ličnih interesa i koristi, niti prestiža. To je pitanje svih nas koji odbojku volimo, kojima odbojka znači i koji znamo da može i mora bolje! Jer ta deca, koja sada igraju, zaslužuju mnogo bolje!
Osvetlimo im put!

Losha